SKROMNU IGLU ZA ŠIVANJE SAMURAJI SU IZVORNO UPOTREBLJAVALI U BITKAMA, A SADA JE SINONIM ZA MODERAN GRAD HIROŠIMU. IZA SVEGA STOJI DO­ISTA ORIGINALNA PRIČA.


Kad se samuraj uputio u bitku, u svoju je opremu ugurao i jedan predmet koji ne biste očekivali: skromnu iglu za šivanje. Iako ne toliko veličanstvena i neustrašiva kao samurajev poznat mač, igla je ipak bila neizostavna u hitnim slučajevima, odmah pri ruci za popravak potrgane odjeće ili za zatvaranje rane. Izvorno su samuraji igle izrađivali sami.

 

Tijekom feudalnog doba u Japanu, na području Hirošime, u kojoj se danas nalazi sjedište Mazde, vladao je samurajski klan Asano. Kako bi iskoristili izobilje čelika i imali se čime baviti u vrijeme mira, klan je započeo s izradom igala i ona je postala službena industrija kojom su se bavili.

 

Zahvaljujući njihovoj visokoj kvaliteti, ručno izrađenim hirošimskim iglama trgovalo se diljem cijelog Japana, a zatim i diljem svijeta

 

Potpuno ručna izrada igle bila je kompleksan i pedantan posao koji je uključivao 28 različitih koraka. Klan je ubrzo postao poznat po kvaliteti i hirošimske igle su se počele prodavati diljem cijelog Japana. Mehanizacija je pokrenuta u 19. stoljeću, nakon pada feudalnog sustava i uvođenja zapadnih tehnologija, no fokus je ostao na izvrsnosti. Ubrzo su se hirošimske igle izvozile diljem cijelog svijeta.

Vjeruje se da je tome pridonijela japanska industrija čelika u kojoj se razvila metoda Tatara, a koja se smatrala tehnološki naprednom u to vrijeme. Smatra se da je ta drevna japanska praksa izrade željeza metodom Tatara u Hirošimi i okolnim regijama odigrala značajnu ulogu u japanskom uspjehu u proizvodnji.

S vremenom se razvila zanatska filozofija nazvana monotsukuri – izraz koji obuhvaća srčanost, znanje i iskustvo i duh japanske strasti prema zanatu i proizvodnji – i ubrzo je populariziran i u drugim industrijama. Za proizvodnju turpija, pila i igala upotrebljavao se visokokvalitetni čelik koji se uz izdržljiv monotsukuri duh s vremenom prenio i na brodogradnju i automobilsku industriju u Hirošimi i okolnim područjima.

Čak i nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu, hirošimska industrija igala dosta se brzo oporavila, djelomično radi jake potražnje za iglama, jer su ljudi nastojali nadomjestiti izgubljene predmete u kućanstvu i odjeću. Oporavku je pridonio i neobično dobar pristup kvalificiranoj radnoj snazi u Hirošimi.

„Zahvaljujući dugoj tradiciji proizvodnje čelika na ovom području i brodogradnje u obližnjem Kureu, za prilagođenu izradu specijaliziranih strojeva koji su bili potrebni za izradu igala bilo je moguće zaposliti iskusne strojare”, govori Kazuyasu Harada, viši izvršni direktor tvrtke Tulip Co. Ltd., čiji je djed 1948. godine osnovao tvornicu igala u gradu Hirošima. Danas tvrtka proizvodi igle za nastavu domaćinstva u japanskim školama, ali i za stručnjake i hobiste koji rade s iglom diljem svijeta.

„IGLA JE TOLIKO POZNAT PREDMET DA GA LJUDI PONEKAD POGREŠNO SMATRAJU JEDNOSTAVNIM ALATOM.”
 

 

KAZUYASU HARADA

„Igla je toliko poznat predmet da ga ljudi ponekad pogrešno smatraju jednostavnim alatom”, govori Harada. „No proces proizvodnje kompleksan je i sofisticiran i uključuje puno različitih tehničkih postupaka poput rezanja, utiskivanja, brušenja i elektrogalvaniziranja. Hirošimski proizvođači neprekidno su radili na poboljšanju svakog postupka kako bi stvorili inovativne igle koje služe raznolikim potrebama.”

 

Baš kao i kod izrade dobrog mača, čelik je potrebno kaliti i gnječiti kako bi igla bila jaka i fleksibilna, a istovremeno otporna na savijanje i slamanje. Očica se polira iznutra i izvana kako bi uvlačenje konca bilo lakše, dok se vrh igle abrazivno polira sredstvom velike gustoće kako bi se osigurala oštrina.

 

Te igle moraju biti jake i fleksibilne, no otporne na savijanje i slamanje

 

Čak i ako se igla slomi ili njezin vrh postane tup, ona se neće samo baciti. Prema dugotrajnoj tradiciji, igle i pribadače koje više nisu korisne odnose se u hramove ili svetišta. Na tom putu prema umirovljenju, kako bi „blago sletjeli” na svoj zadnji počinak, ti sitni alati postavljeni su vrhom prema dolje u gladak kolač od tofua. Zatim im se u ritualu hari kuyō zahvaljuje za njihovo služenje. Taj običaj nastao je prije otprilike četiristo godina i još se uvijek poštuje u određenim hramovima i svetištima diljem zemlje, obično 8. veljače ili prosinca.

 

„Kvalitetna igla puno je udobnija i omogućuje vam sate šivanja bez da se umorite”, objašnjava Mutsuko Yawatagaki, profesionalni izrađivač prekrivača i podučavatelj vezenja. „A dobivate i bolje rezultate. Dobri alati ključni su za obavljanje dobrog posla.”

UTKANA INSPIRACIJA

Otkrijte što je to što Mazdu čini jedinstvenom, ekspresivnom, individualnom robnom markom. Pripremili smo najinspirativniji sadržaj o tome što se događa u našim automobilima, kao i o tome kamo vas mogu odvesti. Spremni za ukrcaj?

VRHUNSKI MAJSTOR ZA METAL

Yutaka Kawano Takumi je majstor vješt u stvaranju umjetnina putem oblika. Stručnjak je za obradu metala i njegov rad je simbol dizajnerskih i majstorskih vještina koje su vidljive na svim Mazdini vozilima koja izlaze iz proizvodne linije. Serija Mazda Stories odlazi u Hirošimu kako bismo pobliže pogledali njegov rad.

SAZNAJTE VIŠE OVDJE
SVE MALE I VELIKE ZNAČAJKE

Na prvi pogled nema smisla uspoređivati čahuru ovjesa, čiji svaki pojedinačni dio nije širi od 12,7 cm, sa štapićima za jelo. Međutim, između ta dva predmeta ima više sličnosti nego što vam se može činiti. Kao što Mazdin Yasuyoshi Mushitani objašnjava, čahura ovjesa puno je važnija nego što to izgleda na prvi pogled...

SAZNAJTE VIŠE OVDJE